19.11.2010.

Noć kada je Madrid aplaudirao Barceloni!

Danas se navršava pet godina od nezaboravnog 151. El Clasica odigranog na Bernabeu. Te noći, kako kaže jedan komentator, na terenu je bio jedan vrhunski fudbalski tim. Bila je to noć magije, čarolije, ponosa. Noć kada su Madriđani aplaudirali Barceloni.

Bio je petak. Sat Fernanda Guila pokazivao je 18. dan mjeseca septembra. Nestrpljivo je čekao kraj radnog vremena kako bi se pridružio prijateljima u lokalnoj kafani „Sol“. Sutra putuju za Madrid. To će biti 36. put kako četiri prijatelja zajedno idu ka unutrašnjosti Iberijskog poluotoka. Do tada, sjećaju se, preživjeli su mnogo lijepih, ali i tužnih trenutaka. Ovaj put, za razliku od proteklog El Clasica kada su išli autom, putovat će vozom.  Zagazili su u šestu deceniju života, tako da nije baš ugodno voziti tolike kilometre.

Prije nego su stigli u glavni grad, u vozu su imali priliku „uputiti“ mlađe navijače Blaugrane u historijat utakmice svih utakmica. Prepričavali su dogodovštine sa Bernabea, govorili o nezaboravnom golu Maradone od prije 22 godine, o sukobima sa navijačima Madrida, o suzama radosnicama i razbijenim nosovima. Djeca su ih pomno slušala.

Nisu mogli ni sanjati kako će baš tog dana biti svjedoci, pravno rečeno, nogometnog presedana. I kada bi, ponekad, izmislili neku priču kako bi zagrijali katalonsku krv svojih unuka, ta priča nije bila ni blizu ovoj koju će pričati u narednih nekoliko godina.  Bez da izmišljaju ijednu jedniu riječ.

Odbrana bez odgovora

Kada su ušli na stadion, imali su šta da vide.  Aplaudirajući svojim igračima, 80 hiljada navijača u bijelom dočekalo je Casillasa, Beckhama , Zidana, Ronalda... Fernando i njegova ekipa oko vrata su nosili šalove Barce, ispod su imali dresove Larssona, Deca i Ronaldinha. Dresovi su pokrivali vene kojima je tekla crvenoplava krv, toplija nego ikad, brže nego ikad...

Ituralde Gonzales označio je početak 151. El Clasica. Počela je borba za Madrid, sudar Florentinovih Galacticosa i Rijaardovih romantičara. Barcin trio u napadu činili su Messi, Eto'o i Ronaldinho. Sredinu terena držali su Xavi, Deco i Edmilson, ispred Valdesa stajali su Oleguer, Puyol, Marquez i Gio van Bronckhorst.

Sve do 15. minute, Madriđani su imali razloga za zadovoljstvo. Poslije toga, ostali su bez riječi. Neki su uspjeli izustiti poneku psovku ili samo zviždati. Eto'o je zabio prvi gol. Uslijedilo je 75 najljepših minuta koju jedan navijač Barcelone može proživjeti. Fernando, Xavier, Sergi i Pere skinuli su jakne i pokazali ko su i zbog koga su tu. Rapsodija je počela.

Sergio Ramos, Realovo pojačanje vrijedno 27 miliona eura nije imao odgovor na igru Gaucha. Iskusni Salgado izgledao je poput amatera kada bi uklizivao u noge nogometnog čarobnjaka. Bila je to njegova utakmica, neponovljiva, jedna od onih zbog kojih postoji igra loptom zvana nogomet. I najhladnija srca Madridista širom svijeta polako su se počela topiti.

Aplauz Madridista

Semafor je pokazivao  da se igra 59. Minuta. Ronnie je krenuo u napad. Trčao je po lijevoj strani, Ramos je trebao biti prva prepreka ka Ikerovom golu. Trebao je, ali nije bio. Nakon Ramosa, trebao ga je dočekati Ivan Helguera. Trebao, ali nije mogao. Ronnie je već gledao Casillasa u oči. Bernabeu je utihnuo. Bio je to trenutak koji će neki dugo pamtiti, drugi će umirati da ga zaborave. 
Lopta je već bila u golu Ikera, po drugi put. Njegov pogled na svoju odbranu govorio je sve: „Vi sebe nazivate odbrambenim igračima?“ – govorio je Casillas u sebi.  Nakon 22 godine, navijači Reala morali su ustati i aplaudirati igračima svojih najvećih rivala. A kvartet koji je predvodio 56-godišnji Fernando Guila nikada nije bio sretniji. Osjećali su se kao na Nou Campu. Dobacili bi, tu i tamo, redarima iza gola na katalonskom jeziku poneku ružnu riječ.

Međutim, Ronnie nije stao tu. Ispalio je i drugu strijelu u srca Blancosa. Bila je 79. Minuta. Casillas i co. su poželjeli  da utakmica ne traje više. Oni stariji navijači, slabijeg srca, počeli su napuštati stadion. Bojali su se infarkta. A Ronnie je doniosio osmijeh i sreću u milione domova Culesa na svim kontinetima.

- Ovaj dan nikada neću zaboraviti – kazao je Ronnie – samo nekoliko igrača doživi ovaj osjećaj!
Naslov madridske Marce glasio je „19. Novembar 2005. Godine: Dan kada je Barcelona napustila Bernabeu sa aplauzima“.  Na naslovnici katalonskog Sporta pisalo je „Dugo živjela majka koja te je rodila“. AS je napisao kako je „Ronaldinho se nadnaravno biće“...

Jedan fudbalski tim

Casillas je te noći bio na rubu nervnog sloma. Nerijetko je spominjao imena majki svojh odbrambenih igrača. Međutim, nije navijače Reala boljelo to što je Ronaldinho ponizio sve Florentinove zvijezde, već činjenica da je taj isti Ronaldinho mogao biti njihov igrač i da su mogli proći bez ovoga. Samo da Florentino nije mislio kako je Ronnie „ružan“ da bi bio igrač Madrida. Beckham je, ipak, ljepši!

Jedan od komentatora je te noći kazao: „Dragi gledatelji i gledateljice, večeras ste gledali jedan vrhunski fudbalski tim. Također ste gledali i Real Madrid“.

Ekipa koja je otišla vozom toga dana, avionom se vratila u Barcelonu kako bi, sa svojim sugrađanima mogli uživati u proslavi i poniženju koje su priredili svojim ljutim rivalima. Bilo je to prije 5 godina. Još uvijek svojim unucima pričaju o magičnoj noći čijim su dijelom bili, o svetosti broja „10“, o maestralnom Xaviju, ubojitom Kameruncu.

Na scenu su stupili neki novi klinci, dostojni ljepote, svetosti dresa i broja koji nose. Od tada, prošlo je još mnogo El Clasica i nezadovoljnih navijača Reala. Iako je otišao iz Barcelone, Ronnie je još uvijek igrač Barce u srcima navijača Blagurane, pa tako i u srcu potpisnika ovog teksta. Legenda o broju „10“ je nastavila živjeti, učenik je dostojno zamijenio svog učitelja...


Linkovi

Tabela

Posjete

Barca Balkan



BROJAC POSJETA
42047