30.11.2010.

Nesportsko ponašanje Barcelone


Autori, novinari, kolumnisti diljem svijeta sjeli su pred prazan ekran s nezahvalnim zadatkom – napisati nešto kvalitetno o igri Barcelone koja je cijeli svijet ostavila bez daha. No, kako to napraviti kada su ”najljepše stihove” već napisali Messi, Xavi, Iniesta i društvo (i, naravno, Pablo Neruda) razmontiravši Real na rijetko viđeni način? Petarde smo već vidjeli, ali ovakvu prezentaciju raskošnog talenta cijele momčadi u najvećoj klupskoj utakmici na svijetu – to nismo...

Barcelona je još jednom ostavila svijet bez daha. Baš kao što protivničke igrače ostavlja bez daha trčanje za neuhvatljivom Barcinom loptom 90 minuta bez prestanka. Iako nas je naviknula na visoke pobjede, iako nas je naviknula da protivniku oduzme loptu još dok traje ponovljena snimka njenog napada, iako nas je naviknula na totalnu dominaciju u posjedu lopte, iako nas je naviknula na svoje briljantne akcije i pogotke – opet nas je Barca uspjela i iznenaditi.

Ovoga puta začin Barceloni bio je Jose Mourinho. Čovjek koji je u Real doveden samo s jednim ciljem – zaustaviti tu Barcelonu. Čovjek ”s protuigrom”, čovjek s receptom. Ali nakon sinoć, Special One postao je Special Five, što je samo jedna od brojnih duhovitih primjedbi na račun izvedbe Reala na Camp Nou. Šteta što većina istih nije primjerena za pristojan portal poput Sportneta.

Sada kada su srušili i mit o Mourinhu, Katalonci nemaju rupu u oklopu. Danas više ne može postojati osoba koja neće ovoj skupini igrača priznati da je među najboljim nogometnim družinama svijeta u povijesti. Najbolja? Nisam dovoljno star da ulazim u takve procjene, ali najbolja u modernom nogometu, od 1990. do danas – jest. Po trofejima (još) ne, ali po superiornosti protivnicima da, jer nitko, ni Cruyffova Barcelona, ni Capellov Milan, ni Van Gaalov Ajax ni Fergusonov Manchester, ni Zidaneova Francuska ni aktualna Španjolska – baš nitko nije toliko odskakao od konkurencije kao današnja Barcelona.

Igra li Barcelona savršeno? To je ipak subjektivna kategorija. Netko voli direktniji nogomet, netko voli dinamičniji nogomet, netko jednostavno voli zanimljivije utakmice. Jer ako ne uživate gledati ”viktoriju” na gol protivnika – neovisno kako se protivnik zvao ili kako igrao – onda utakmice Barcelone i nisu za vas.

No, što se tehnike tiče, što se posjeda i kontrole lopte tiče, Barcelona je besprijekorna. Perfektna. Bolja od bilo koje momčadi, bilo kada.

Real nije osrednji protivnik. Real pod Mourinhom nije izgubio utakmicu, Real je upisao neke vrlo uvjerljive pobjede i odigrao nekoliko vrlo zapaženih utakmica. Real je, po do sada prikazanom ove sezone, možda i druga najbolja momčad u Europi, svakako u Top 5.

Uzimajući to u obzir, ono što je Barcelona radila nakon 4:0 – kada više i nije imala posebne volje zabijati golove – graniči s nevjerojatnim. Bilo je perioda igre kada su domaći imali više dodavanja petom ili kroz noge nego gosti uopće točnih dodavanja. Bilo je perioda igre od nekoliko minuta u kojima se Madriđani nisu mogli sastati s loptom. Ismijavala je Barcelona tada protivnika do razine koja je Kraljevskom klubu bila neprihvatljiva, pa kada već nije bilo drugih metoda za zaustavljanje Barceloninog ”ja tebi, ti meni” nogometa – gosti su pribjegli (pre)oštrim startovima i prljavim potezima. A time su svoj težak poraz dodatno ukaljali.

Od tuda i naslov koji, jasno, treba shvatiti kao ironiju – jer to što Barcelona radi protivnicima granički s ”nesportskim ponašanjem” – pa ne bi smjeli biti toliko bolji od svakoga.

Samo netko tko ne razumije nogomet nije ostao impresioniran igrom Barcelone jer to što Barcelona radi doslovno nitko drugi ne može. Real je u prvom dijelu pokušao smanjiti prostor za igru, ali i u tih 30-ak metara Barcelona se dodavala kao da ima dva igrača više držeći loptu minutama. To nitko ne može.

Barcelona je iz kontinuiranog napada, na postavljenu Mourinhovu obranu, s više od 20 dodavanja u nizu, zabila drugi gol. To nitko ne može, ne na takav način. Okolo i naokolo, sve dok se ne stvori neki mini prostor u koji će Xavi, Messi ili Iniesta gurnuti neku fantastičnu loptu za Villu, Pedra ili nekog trećeg.

Što je nešto bolje, to izgleda jednostavnije. Federerov tenis ili Jordanova košarka, sve je kao iz priručnika. Slično je i s Barceloninim nogometom, ponekad se čini jednostavnim do razine da se zapitate – a zašto ovako svi ne igraju? Pa svi se profesionalni nogometaši znaju dodavati od noge do noge, samo mora uvijek netko biti sam.

Pa ipak, samo je jedna Barcelona. Takav nogomet moguć je samo ako je svako dodavanje savršeno, ako je svako primanje lopte savršeno, ako je pregled igre savršen, ako je kretanje savršeno. Ništa ne može biti vrlo dobro, sve mora biti savršeno. Nemoguće je, zapravo, opisati to što rade u sredini terena Xavi i Iniesta, ali i doslovno svi ostali. I Pique i Puyol i Valdez.

Tika-taka, tika-taka!

Messi je i u ovoj utakmici potvrdio da je najbolji igrač na svijetu – Messi to potvrđuje u svakoj utakmici. Bit će nepravda ako ne dobije Zlatnu loptu jer u 2010. niti jedan igrač ne može stati u istu rečenicu s Messijem, po dojmu, učinku, klasi, ali tu sam temu već obradio u kolumni. Argentinac je genijalac koji može igrati što god želi – može biti nenadmašan strijelac, može biti neuhvatljivo krilo, može biti vrstan playmaker jer može i zna sve.

No, na čast Josepu Guardiololi, između ostaloga, ide i to što je Messiju omogućio da u Barceloni bude zaista sve. Svi njegovi talenti dolaze do izražaja, niti jedan dio Messijeve genijalnosti ne pati, kao što je patio u dresu Argentine.

I bez daljnjega, iako bi on bio isti igrač, njegov učinak i njegov dojam ne bi bili isti bez Xavija i Inieste, još dvojice genijalaca kod kojih je ”bubamara” sigurnija nego u švicarskoj banci. Štoviše, kada jedan krivo doda loptu, na CNN-u odmah kreću breaking news.

Da bi se Mourinhov Real rastavio na sastavne dijelove i to na ovakav način, sve mora funkcionirati savršeno. I zato mi je žao što ovaj tekst mora završiti, baš kao što mi je bilo žao što utakmica mora završiti, jer u Barceloninom stroju još puno faktora zaslužuje pohvale. Što reći za stoperski par koji se savršeno uklapa u ovaj tehnički dotjeran nogomet, a usput stigne zatvoriti sve opasnosti pred svojim golom iako najčešće ostaju ”1 na 1” s protivničkim napadačima? Što reći za Barcelonin presing? Što reći za Busquetsa koji, iako taktički pokriva dvojicu suparnika, nije izgubio niti jednu loptu u prvom dijelu? Što reći za 610 točnih dodavanja, što reći za 110 Xavijevih? Što reći za fenomenalnu atmosferu unutar ekipe? Što reći za činjenicu da je puno tih igrača odraslo u Barceloninoj školi? Što reći za Španjolce u Barceloni koji već tri-četiri godine dominiraju na klupskoj i reprezentativnoj razini?

Što tek reći za tog sjajnog Guardiolu? Skromnog čak i u ovakvim pobjedama. Ne, ne bi i vaša baka mogla trenirati ovu Barcelonu, dapače, Guardiola je najzaslužniji što Barcelona igra baš ovako dobro. Što igra tako napadački, što igra tako hrabro, što igra s takvom strašću i nakon što je osvojila baš sve. O vezi Guardiole i momčadi dovoljno govori kako je cijela momčad skočila u njegovu zaštitu kada ga je prgavi Cristiano Ronaldo odgurnuo. Da, Guardiola definitivno zaslužuje vlastitu kolumnu.

Mourinho, Ronaldo i Real? Ovoga puta ostali su u debeloj sjeni. Dobri su i vratit će se, nema dvojbe, ali Barcelona je opet bila neki drugi svijet za Real. Bez obzira na to, prvenstvo je jako daleko od gotovog, Barcelona ovim nastupom nije osvojila novi naslov.

Ali je osvojila svijet.

30.11.2010.

Vas u studiju i reziju naravno malog Mourinha :D



 
30.11.2010.

high five everyone!!




Ovo je definitivno jedna od mojih najsretnijih noci u zivotu. Nakon one pobjede od 2:6 mislio da se dugo nece ponoviti ta utakmica, ali sada sigurno mogu reci da mi je ova pobjeda daleko draza od te.  Sta reci, demonstracija sile, silovanje....
Vidjeti tog Xavia kako trci ko da mu je prvi El Clasico u zivotu pa Messia,Pedra,Bojana,Jeferena,Iniestu momke koji su sav svoj zivot posvetili Barceloni protiv Realovih gastarbajtera, neprocijenjivo.

Sad nemam neke zelje da pisem nesto vise, ne znam ustvari ni sta bi napisao, sve je receno!
19.11.2010.

Noć kada je Madrid aplaudirao Barceloni!

Danas se navršava pet godina od nezaboravnog 151. El Clasica odigranog na Bernabeu. Te noći, kako kaže jedan komentator, na terenu je bio jedan vrhunski fudbalski tim. Bila je to noć magije, čarolije, ponosa. Noć kada su Madriđani aplaudirali Barceloni.

Bio je petak. Sat Fernanda Guila pokazivao je 18. dan mjeseca septembra. Nestrpljivo je čekao kraj radnog vremena kako bi se pridružio prijateljima u lokalnoj kafani „Sol“. Sutra putuju za Madrid. To će biti 36. put kako četiri prijatelja zajedno idu ka unutrašnjosti Iberijskog poluotoka. Do tada, sjećaju se, preživjeli su mnogo lijepih, ali i tužnih trenutaka. Ovaj put, za razliku od proteklog El Clasica kada su išli autom, putovat će vozom.  Zagazili su u šestu deceniju života, tako da nije baš ugodno voziti tolike kilometre.

Prije nego su stigli u glavni grad, u vozu su imali priliku „uputiti“ mlađe navijače Blaugrane u historijat utakmice svih utakmica. Prepričavali su dogodovštine sa Bernabea, govorili o nezaboravnom golu Maradone od prije 22 godine, o sukobima sa navijačima Madrida, o suzama radosnicama i razbijenim nosovima. Djeca su ih pomno slušala.

Nisu mogli ni sanjati kako će baš tog dana biti svjedoci, pravno rečeno, nogometnog presedana. I kada bi, ponekad, izmislili neku priču kako bi zagrijali katalonsku krv svojih unuka, ta priča nije bila ni blizu ovoj koju će pričati u narednih nekoliko godina.  Bez da izmišljaju ijednu jedniu riječ.

Odbrana bez odgovora

Kada su ušli na stadion, imali su šta da vide.  Aplaudirajući svojim igračima, 80 hiljada navijača u bijelom dočekalo je Casillasa, Beckhama , Zidana, Ronalda... Fernando i njegova ekipa oko vrata su nosili šalove Barce, ispod su imali dresove Larssona, Deca i Ronaldinha. Dresovi su pokrivali vene kojima je tekla crvenoplava krv, toplija nego ikad, brže nego ikad...

Ituralde Gonzales označio je početak 151. El Clasica. Počela je borba za Madrid, sudar Florentinovih Galacticosa i Rijaardovih romantičara. Barcin trio u napadu činili su Messi, Eto'o i Ronaldinho. Sredinu terena držali su Xavi, Deco i Edmilson, ispred Valdesa stajali su Oleguer, Puyol, Marquez i Gio van Bronckhorst.

Sve do 15. minute, Madriđani su imali razloga za zadovoljstvo. Poslije toga, ostali su bez riječi. Neki su uspjeli izustiti poneku psovku ili samo zviždati. Eto'o je zabio prvi gol. Uslijedilo je 75 najljepših minuta koju jedan navijač Barcelone može proživjeti. Fernando, Xavier, Sergi i Pere skinuli su jakne i pokazali ko su i zbog koga su tu. Rapsodija je počela.

Sergio Ramos, Realovo pojačanje vrijedno 27 miliona eura nije imao odgovor na igru Gaucha. Iskusni Salgado izgledao je poput amatera kada bi uklizivao u noge nogometnog čarobnjaka. Bila je to njegova utakmica, neponovljiva, jedna od onih zbog kojih postoji igra loptom zvana nogomet. I najhladnija srca Madridista širom svijeta polako su se počela topiti.

Aplauz Madridista

Semafor je pokazivao  da se igra 59. Minuta. Ronnie je krenuo u napad. Trčao je po lijevoj strani, Ramos je trebao biti prva prepreka ka Ikerovom golu. Trebao je, ali nije bio. Nakon Ramosa, trebao ga je dočekati Ivan Helguera. Trebao, ali nije mogao. Ronnie je već gledao Casillasa u oči. Bernabeu je utihnuo. Bio je to trenutak koji će neki dugo pamtiti, drugi će umirati da ga zaborave. 
Lopta je već bila u golu Ikera, po drugi put. Njegov pogled na svoju odbranu govorio je sve: „Vi sebe nazivate odbrambenim igračima?“ – govorio je Casillas u sebi.  Nakon 22 godine, navijači Reala morali su ustati i aplaudirati igračima svojih najvećih rivala. A kvartet koji je predvodio 56-godišnji Fernando Guila nikada nije bio sretniji. Osjećali su se kao na Nou Campu. Dobacili bi, tu i tamo, redarima iza gola na katalonskom jeziku poneku ružnu riječ.

Međutim, Ronnie nije stao tu. Ispalio je i drugu strijelu u srca Blancosa. Bila je 79. Minuta. Casillas i co. su poželjeli  da utakmica ne traje više. Oni stariji navijači, slabijeg srca, počeli su napuštati stadion. Bojali su se infarkta. A Ronnie je doniosio osmijeh i sreću u milione domova Culesa na svim kontinetima.

- Ovaj dan nikada neću zaboraviti – kazao je Ronnie – samo nekoliko igrača doživi ovaj osjećaj!
Naslov madridske Marce glasio je „19. Novembar 2005. Godine: Dan kada je Barcelona napustila Bernabeu sa aplauzima“.  Na naslovnici katalonskog Sporta pisalo je „Dugo živjela majka koja te je rodila“. AS je napisao kako je „Ronaldinho se nadnaravno biće“...

Jedan fudbalski tim

Casillas je te noći bio na rubu nervnog sloma. Nerijetko je spominjao imena majki svojh odbrambenih igrača. Međutim, nije navijače Reala boljelo to što je Ronaldinho ponizio sve Florentinove zvijezde, već činjenica da je taj isti Ronaldinho mogao biti njihov igrač i da su mogli proći bez ovoga. Samo da Florentino nije mislio kako je Ronnie „ružan“ da bi bio igrač Madrida. Beckham je, ipak, ljepši!

Jedan od komentatora je te noći kazao: „Dragi gledatelji i gledateljice, večeras ste gledali jedan vrhunski fudbalski tim. Također ste gledali i Real Madrid“.

Ekipa koja je otišla vozom toga dana, avionom se vratila u Barcelonu kako bi, sa svojim sugrađanima mogli uživati u proslavi i poniženju koje su priredili svojim ljutim rivalima. Bilo je to prije 5 godina. Još uvijek svojim unucima pričaju o magičnoj noći čijim su dijelom bili, o svetosti broja „10“, o maestralnom Xaviju, ubojitom Kameruncu.

Na scenu su stupili neki novi klinci, dostojni ljepote, svetosti dresa i broja koji nose. Od tada, prošlo je još mnogo El Clasica i nezadovoljnih navijača Reala. Iako je otišao iz Barcelone, Ronnie je još uvijek igrač Barce u srcima navijača Blagurane, pa tako i u srcu potpisnika ovog teksta. Legenda o broju „10“ je nastavila živjeti, učenik je dostojno zamijenio svog učitelja...


Stariji postovi


Linkovi

Tabela

Posjete

Barca Balkan



BROJAC POSJETA
37925